Iako svakog dana treba insistirati na ravnopravnosti polova današnji dan je važan datum u istoriji i treba nam poslužiti da se podsjetimo zbog čega slavimo Osmi mart i šta se tim datumom ukazuje.
Međunarodni dan žena (skraćeno Dan žena), međunarodni je praznik koji se obilježava 8. marta svake godine. Tog dana se slave ekonomska, politička i društvena dostignuća pripadnica ženskog pola. Prvi Dan žena se slavio 28. 2. 1909. u SAD temeljem deklaracije koju je donijela Socijalistička partija Amerike.
Između ostalih važnih istorijskih događaja, njime se obilježava i požar u fabrici Triangle Shirtwaist u (New Yorku 1911. godine) kada je poginulo preko 140 žena. Ideja da se obilježava međunarodni dan žena se prvi put pojavila početkom 20. vijeka u doba brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije koja je često dovodila do protesta zbog loših radnih uslova.
Žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila su javno demonstrirale 8.3. 1857. godine u New Yorku. Tekstilne radnice su protestovale zbog loših radnih uslova i niskih plata. Demonstracije je rastjerala policija, a te iste žene su osnovale sindikat dva mjeseca kasnije.
Protesti na 8. 3. su se događali i slijedećih godina, od kojih je najpoznatiji bio 1908. godine kada je 15.000 žena marširalo kroz New York tražeči kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa. Godine 1910. prva međunarodna ženska konferencija bila je održana u Kopenhagenu u organizaciji Socijalističke Internacionale te ustanovila “Međunarodni dan žena” na prijedlog slavne njemačke socijalistice Clare Zetkin.
Klara Cetkin: Ikona borbe za ženska prava
Slijedeće godine je Međunarodni dan žena obilježen od preko milion ljudi u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj. U predvečerje prvog svjetskog rata žene širom Evrope su održale mirovne demonstracije 8. 3. 1913.
Istorija ženskih pokreta
Demonstracije povodom Međunarodnog dana žena u Rusiji bile su prvi stadijum ruske revolucije. Nakon oktobarske revolucije, boljševička feminstkinja Alexandra Kollontai nagovorila je Lenjina da 8.3. postane državni praznik, i tokom sovjetskog perioda se koristio za obilježavanje “herojstva radnica”.
Međutim, u mnogim komunističkim državama je taj praznik izgubio svoju ideološku osonovu i postao prilika za muškarce da iskazuju svoju ljubav i poštovanje prema pripadnicama suprotnog spola, posluživši kao svojevrsni amalgam Majčinog dana i Valentinova u zapadnim državama.
Dan žena je ostao državnim praznikom u Rusiji, Bjelorusiji, Ukrajini, Kazahstanu, Kirgiziji, Moldovi, Mongoliji i Tadžikistanu, a obilježava se cvijećem i poklonima.
Na Zapadu se Međunarodni dan žena uglavnom prestao obilježavati 1930-ih, dijelom i zbog toga što ga se povezivalo s komunizmom. Međutim, 1960-ih su ga ponovno počele slaviti feministice. Godine 1975, koja je proglašena
Međunarodnom godinom žene, UN su službeno počele obilježavati Međunarodni dan žena. Interesantan je podatak da je Švajcarska bila posljednja zemlja u Evropi koja je uvela pravo glasa ženama (1972).
Danas mnoge organizacije u svijetu, obilježavaju Međunarodni dan žena, a neke se nastoje izboriti da postane državnim praznikom u kojima to još nije slučaj. U BiH danas se održava mnogo događaja kojima je cilj da se ukaže na položaj žena kod nas.
Bosna i Hercegovina i dalje je tradicionalno društvo u kome se žene svakim danom trebaju boriti za bolji položaj u društvu. U bh politici položaj žena jasno govori da smo daleko od ravnopravnosti polova i da je potrebno još mnogo toga uraditi da se situacija popravi.
KOJE ISTORIJE NE PIŠEMO DANAS?
Dijana Gajić, profesorica srpskog jezika i književnosti koja je završila i master Rodne studije kaže da je Osmi mart istorija borbe za ženska prava sažeta u jedan dan, koju svakako treba cijeniti i na nju se iznova podsjećati, pogotovo zato što ona neprestano traje.
“Svake godine šalju se poruke o važnosti Osmog marta, i mislim da u tom smislu nismo zaboravili na borbu za ženska ljudska prava, koja su jedno od ključnih civilizacijskih dostignuća, iako su se uslovi za njihovo ostvarenje, rekla bih, stekli pomalo okasno. Iz današnje perspektive teško je prihvatiti činjenicu da je polovina stanovništva većine zemalja bila tako obespravljena sve do prošlog vijeka. Zbog toga toliko istorije, koju su pisali muškarci, treba preispitati i ponovo napisati jer žene u nju jednostavno nisu bile upisane i stiče se utisak da u njoj nisu ni učestvovale, da su doprinosile samo rađanjem djece i brigom o domaćinstvu, ili su se bavile trivijalnim aktivnostima. Upravo to je razlog zašto neke lekcije treba ponavljati iz godine u godinu”, rekla je Dijana Gajić za BUKU.
Ona dodaje da još uvijek ima mnogo obespravljenih, i žena i drugih skupina, kako u nerazvijenim tako i u razvijenim zemljama.
Osmomartovski marš u Banjaluci 2015.
“Moramo se zapitati koje istorije ne pišemo danas, koga smatramo manje vrijednim i gdje se ponašamo superiorno, kao da nam nešto pripada više nego nekome drugom. Jesu li to osobe druge nacionalnosti, vjere, stila života (koje biraju nešto što se kosi sa dominantnim vrijednostima), seksualnog opredjeljenja, osobe drugačijih potreba? Jesu li to životinje, šume, prirodni svijet uopšte”, kaže naša sagovornica.
Ona napominje da danas u BiH nije dobar ni položaj radnika ni položaj radnica, a čak i sintagma radnička prava zvuči nekako anahrono, zastarjelo.
“Zakonom zagarantovana prava još uvijek uživaju samo zaposleni u javnom sektoru, dok je privatni sektor veoma zapostavljen, niko ne kontroliše poslodavce, radnici nemaju kome da se obrate (ili imaju samo na papiru) itd. Žene imaju i specifične probleme na radnom mjestu, naročito kad je riječ o planiranju porodice, ali se još uvijek smatraju i manje poželjnim za rukovodeće pozicije u odnosu na muškarce”, objašnjava Gajić D.
Dubravka Vujnović Božić, izvršna direktorica DRIP-a kaže da njoj lično Osmi mart ne predstavlja ništa pozitivno, iz razloga što ono u šta se ovaj datum pretvorio, nije ono što bi trebao biti i šta bi trebao da znači.
“Sveden je na pomamu za poklonim bliskim ženama uz pritisak da neku ne zaboravim. Kada vidim karanfile na ulici, osjetim mučninu. Nekako su mi oni postali simbol za sve ono što Osmi mart nije, a trebao bi biti. Zapravo, ne bi ni trebao biti, nakon stotinu godina, trebalo bi da smo evoluirali do te granice da o pravima žena ne pričamo samo osmog marta, nego da se samo sjećamo kako i zašto je taj dan važan, a žene da žive živote, srećne i zadovoljne”, rekla je za BUKU Dubravka.
Ona je rekla da je ovaj datum važan i ne bi se trebao pretvori u dan kada ženskim osobama oko sebe dajemo poklone i cvijeće, a da pri tome zanemarujemo položaj žene u našem društvu. Nevjerovatno je, dodaje Dubravka, da i u 21. vijeku možemo čuti izjave kako su žene slabiji pol, kako nisu dovoljno vrijedne za bilo šta.
“Položaj žena u BiH je, najjednostavnije rečeno, loš. Ako pogledamo oko sebe, vidjećemo žene koje rade po kioscima, bez toaleta! Zimus, na temperaturi od minus 10, drže otvoren prozorčić kroz koji komuniciraju sa kupcima, čak i kada kupaca nema! Rekli su im da prozor mora biti otvoren! U prodavnicama žene rade vikendima i praznicima, a ako im se to ne dopada ‘ima ko hoće’. U BiH ženi nije dozvoljeno da izvrši sterilizaciju (podvezivanje jajnika) bez saglasnosti supruga! Kada ostanu u drugom stanju, dobijaju otkaze, postaju teret poslodavcu i državi. Žao mi je što to moram reći, žene su često i same pobornice ovakvih stavova, valjda zbog patrijarhalnog vaspitanja i uloge žene u kakvima su gledale svoje majke i bake. Želim nam svima srećan Osmi mart, da otvorimo oči, podignemo glave i svojoj djeci obezbjedimo živote dostojne čovjeka. I žene, kaže Dubravka V. B.
Ruža, čest poklon ženama za Osmi mart
Slađana Zrnić, glumica kaže da njoj ovaj dan tokom posljednjih godina postaje opterećenje, jer vrlo mali broj ljudi zna šta on zaista znači.
“I sve je postalo megalomanski danas. Ljepše je bilo sa karanfilima. Kada govorimo o položaju žena mislim da one nikad nisu bile u težoj pozciji. Sa jedne strane posao, a sa druge porodice traži maksimalan angažman, a opet mnogo je žena koje i nemaju posao, i njima je takođe veoma teško. Želim istaći da žene zaista zaslužuju ljubav i postovanje i moramo da se uvažavamo”, kaže za BUKU Slađana Zrnić.
Leila Šeper, aktivistica iz BASOC-a kaže da je njoj Osmi mart dan kao i svaki drugi.
“Razlikuje se od ostalih zbog svoje simbolike za koju iz ove tačke gledišta mogu reći da je zakopana ispod pošasti konzumerističkih navika i patrijarhata koji nam želi reći da je to jedan jedini dan u godini kada mi kažemo hvala svim ženama koje obavljaju neplaćene radne aktivnosti ili su manje plaćene od svojih muških kolega za obavljanje istog posla. Eto, tako im društvo vraća… Meni je osmi mart borba. Borba kao i svaki drugi dan, samo što tog dana imam ‘odobrenje’ društva da govorim o nepravdi”, kaže Leila za BUKU.
Ona dodaje da je ovaj datum važan jer je on svojevrsna provjera realnog stanja.
“Naravno da kolektivno nismo svjesni/e važnosti i smisla tog datuma. Moram priznati i da nisam u fazonu komemoracija, obilježavanja godišnjica, simbolike, i to me neće spriječiti da zajedno sa drugaricama izađem na osmomartovski marš i još jednom (vjerovatno putem fejsbuka) objasnom zašto meni ne treba karanfil, ali treba neko da zajedno obavljamo kućne poslove”, kaže ona.
TEME PRAVO NA ABORTUS I BORBA PROTIV NASILJA U PORODICI
Milkica Milojević, novinarka kaže da je za nju prva prva asocijacija na Osmi mart crno bijela fotografija Klare Cetkin i Roze Luksembrg iz 1910. godine. U vreme kada je ova slika snimljena te dvije umne, hrabre žene, ikone ženske borbe za slobodu i dostojanstvo, nisu imale čak ni pravo glasa, ali su ipak bile vodeće političarke svog doba, liderke ljevice i borkinje za mir, usred Njemačke, u doba ratne euforije.
“Osmi mart nije retro, on je klasika: simbol borbe za elementarnu ravnopravnost muškaraca i žena, za pravo gasa i pravo na dostojanstven rad. Ovi plemeniti ciljevi su i danas aktuelni. Pravo glasa je obesmišljeno, kroz populizam i demokratiju svedenu na puku ljušturu bez sadržaja, a mnoge žene ne glasaju jer smatraju da ‘glasanjem ništa ne mogu promijeniti’. Neplaćeni ženski rad u porodici i zajednici je globalni fenomen, a žene i danas zarađuju manje nego muškarci, jer rade lošije plaćene poslove. Žene su danas ravnopravne samo na papiru i zarobljene u patrijarhalne stereotipe, pa se za svaki gram istinske ravnopravnosti moraju žestoko boriti. Uostalom, pogledajte šta su ovogodišnje osmomartovske top teme u našem regionu: pravo na abortus i borba protiv nasilja u porodici. To govori dokle smo dogurali”, rekla je za BUKU Milojević Milkica.
Roza Luksemburg: Ja sam bila, ja jesam, ja ću biti!
Ona dodaje da se iz djetinjstva još uvijek sjeća budalastih recitacija tipa „majko, tebi u čast“ i još budalastijih sparušenih crvenih karanfila.
“Zatrpavanje suštine jeftinim šarenišom i svođenje praznika moćne simbolike na hibrid Majčindana i Valentinova, nije od juče. Osmi mart ima interesntnu istoriju. U Sovjetskom savezu je bio državni praznik, ali kao ‘dan radnica’. Na zapadu je marginalizovan kao ‘komunistički produkt’, a u SFRJ se lelujao između fabričkih pijanki i porodičnih manifestacija tipa ‘jedini dan u godini kada tata usisava kuću i mami donosi cvjeće’. Dakle, niti smo juče bili, niti smo danas svjesni suštinskog značaja ovog praznika. Zatrpani smo reklamama tipa ‘iznenadite svoje dame poklonom’ ili ‘proslavite Dan žena uz tamburaše i vino’, a to baš i nema mnogo veze sa borbom za ravnopravnost žena. Većina onih koji slave Osmi mart nema pojma ko su bile Klara Cetkin i Roza Luksemburg, kad su naše bake stekle pravo glasa, a kad su Banjalučanke dobile priliku da se zaposle u fabrici, niti zbog čega su radnice u Njujorku prije više od sto godina izašle na ulicu”, ističe Milojević M.
Ona napominje da su u BiH i radnici i radnice u očajnom položaju: potplaćeni, mlatretirani, natjerani da za koru hljeba rade dan i noć.
“To treba imati na umu kako se ne bi, vještački, otvarao front između muškaraca i žena na nemilosrdnom tržištu rada. Ali, činjenica je da su žene, u toj zajedničkoj radničkoj nevolji, u još goroj poziciji nego muškarci. Češće su izložene mobingu i seksualnom nasilju na poslu. Poslodavci traže mlade i lepe radnice, ali pod uslovom da rade na crno, kako danas sutra ne bi otišle na porodiljsko. Zaviruju ženama u rodni list: ako su mlade, ne valja, zatrudniće, ako su starije od 40 opet ne valja, to su ‘čangrizave babe u klimaksu’. Žene češće rade slabo plaćene i naporne poslove u tekstilnoj i obućarskoj industriji, teže nareduju u karijeri, prigovara im se što zbog brige o djeci i starim roditeljima idu na bolovanje, mada po zakonu imaju pravo na to”, napominje ona i dodaje da se mnogo toga treba promijeniti, od privrednog ambijenta, do ekonomskog razvoja, jačanja sindikata, promocije podjele roditeljskih dgovornosti između očeva i majki, kako majke ne bi bile uskraćene kao radnice.
“Recimo, po zakonu, i očevi, već dva mjeseca nakon rođenja djeteta, mogu ići na porodiljsko i brinuti o bebi, kako bi se majka mogla vratiti na posao, ali do sada je u RS zabilježeno samo nekoliko takvih slučajeva. Ono što žene radnice mogu uraditi, jeste da prmijene sebe: da se bore za svoj status i da ne dozvljavaju da ih porodica iskorištava kao besplatnu radnu snagu za kućne poslove, jer to vrijeme iskoristiti za svoje obrazovanje i sticanje vještina koje će im pomoći da se izbore za bolji posao van kuće”, ističe Milkica Milojević.
Ana Kotur, diplomirana pravnica i aktivistkinja za prava osoba sa invaliditetom kaže da je njoj Osmi mart nešto sasvim drugo u odnosu na način na koji se praznuje.
“Niti ga doživljavam kao praznik ženstvenosti, niti je on to po svojoj suštini, niti treba da bude parada jeftinih bombonjera i u celofan umotanih ruža. S obziorom da svaki dan živim borbu za rad, meni je taj datum postao knedla u grlu u koju upakujem kič, patrijarhat i miris laka za kosu u prolazu gradom. Šteta što žene gotovo i ne razumiju poentu, a muškarci to dobro koriste, pa nema više marševa poput ovog banjalučkog”, kaže Ana Kotur za BUKU.
Ona napominje da je ovaj datum važan, jer žena nije ravnopravna.
Foto: Ilustracija
“Ako kontekst osmog marta shvatimo kao borbu za ravnopravnost i jednaka prava, važan je jer smo se previše udaljili od toga. Komercijalizacija je loš brak muške vizije žene i potrebe jednog dijela žena da ne budu odbačene. Nekako sam uvjerenja da su i u industriji, kasnije i u socijalizmu žene bile brutalno suočene sa problemom neravnopravnosti, ali i otvoreno koristili oružje za borbu za ravnopravnost. Sad, sve je upakovano u privid jednakosti, a nikad u lošijem položaju nismo bile. Naizgled, sve smo za prava, ali velika većina nije spremna da se bori, nego će vagati kad će se udati, i šta će reći poslodavcu kao odgovor na zabranjeno pitanje, i hoće li dijete čekajući na stalni radni odnos, i ko će dijete čuvati ako će da radi, ali najteže i najgore je – koliko smo spremne da učinimo ustupak, koliko možemo da žongliramo i balansiramo, toliko prava i imamo”, ističe Ana.
Na pitanje kakav je položaj radnica u BiH, Ana se pita je – kojih radnica?
“Kasirka u velikom tržnom centru je samo problem ako ima dijete zbog kojeg mora izaći s posla, majka djeteta sa poteškoćama je problem jer radi samo pola radnog vremena ili ne radi uopšte, žena sa invaliditetom je u sjeni, iako masu stvari vuče, i u pokretu OSI, i kroz privatni život, ali teško da je radnica, osim ako se ne uklapa u dobru prateću poziciju, djevojčicu Romkinju ne učimo da uči da bi radila, već da bježi iz škole zbog braka, djevojčica sa sela teško da će se obrazovati više od svojih roditelja ili naslijediti imanje da bi sama sebi posao stvorila, itd. Gdje nastaju radnice i gdje nestaju žene koje završavaju visoko obrazovanje”, pita se Ana Kotur.
Tradicionalni Osmomartovski marš održava se u nedjelju u Banjaluci sa početkom od 12 časova okupljanjem ispred Narodnog pozorišta Republike Srpske, a završava na Trgu Krajine.
Izvor : Buka